Žena u turskoj provinciji

Igranofilmski prvijenac tursko-francuske redateljice Deniz Gamze Erguven Mustang prikazan je na ovogodišnjem filmskom festivalu u Cannesu i izazvao niz pohvalnih reakcija. Njegova dostupnost u domaćoj kinodistribuciji nedvojbeno potvrđuje da su afirmativni osvrti bili sasvim opravdani.

Prostorno određen turskim provincijskim podnebljem uz obalu Crnoga mora, s kronološkim odrednicama razmjerno suvremenoga, Mustang propituje razmeđe tradicionalnih shvaćanja ženske uloge u društvu i pokušaje emancipacije pet mladih sestara. Erguven, u scenariju koji je potpisala s Alice Winocour, uže društvenu i obiteljsku represiju nad djevojkama razmatra kroz prizmu fokalizacije najmlađe od njih, Lale (Gunes Sensoy), a metaforičnost naslova odnosi se na simbol mustanga kao životinje neukrotive slobode. Opreka represije i emancipacije razvidna je već u ekspoziciji filma. Nakon svršetka školske godine sestre se na obali mora druže s vršnjacima, bez izraženih naznaka eksplicitne spolnosti, no taj događaj postaje otponcem mjesnih prigovora i silovite reakcije bake (Nihal Koldas) i strica Erola (Ayberk Pekcan), njihovih skrbnika nakon smrti roditelja. Neprestano sužavanje egzistencijalnoga prostora sestara dovodi do potpunoga zatvaranja na prostor obiteljske kuće, a popraćeno je i tradicijskim običajima, prošnjom najstarijih Sonay (Ilayda Akdogan) i Selme (Tugba Sunguroglu) te njihovim vjenčanjima. No potiskivanje je osobnosti jasno i odražava se u neprestanom propitivanju nevinosti djevojaka te prošnjama koje nemaju predznak emocionalnoga zajedništva već društvenih okvira. Dalja gradacija zbivanja seže i do tragičnosti te čak egzistencijalne ugroženosti protagonistica, tako da završni bijeg Lale i Nur (Doga Doguslu) iz zatočenosti u Istanbul ne može imati status potpunoga pročišćenja. Precizno definiranih karaktera sestara, njihovih raznolikih reakcija na zbivanja i djelovanja, scenaristički predložak razmjerno je uspješno profilirao i niz sporednih likova, muških i ženskih, a upravo je odnos mladoga vozača Yasina (Burak Yigit) s Lalom naposljetku prijeloman u raspletu.

Mustang je film iznimne osjećajnosti koji propituje ulogu žene u tradicionalnoj sredini

Nije upitno da redateljica i koscenaristica Erguven svrhovito oblikuje filmsku strukturu Mustanga, prožimajući tematski sklop, izvedbu i kontekst. Ako se složimo s dijelom kritike da većina izvanprizornih komentara najmlađe sestre i nije nužna, ipak nema dvojbi da je njezina fokalizacija izrazito promišljeno provedena, pa se ta protagonistica razmatra kao poveznica čitave filmske građe, dok njezino djelovanje, pogotovu završno, doseže i razinu junaštva. Učinkovit je ritam filma postignut i pozorno gradacijom raznovrsnih sekvenci i prostora čija je uloga izrazito znakovita, a mjestimice čak i ritualna ili pak mitska. Pritom je temeljna suprotnost obiteljske kuće, njezine unutrašnjosti i cesta turske provincije. Ako kuća dakle postaje čak i poput zatvora i sugerira potpunu egzistencijalnu statičnost, ceste kao i prometna vozila odraz su aktivnog predznaka, kretanja i sazrijevanja u očuvanju identiteta protagonistica koji se ne mogu ni sputati ni zaustaviti represijom. Naznačimo li i suvremenu društvenu ulogu nogometa i odlaska na nogometnu utakmicu, taj filmski segment postaje bitnim u iskazu slobodnoga djelovanja sestara, dok su ritualnost prošnji, priprema za vjenčanje i samo vjenčanje sasvim tradicijski označeni. Naposljetku, Istanbul je izravnim simbolom liberalizacije i dosezanja vlastitoga integriteta, što se zbog naraštaja protagonistica potvrđuje u zajedništvu s učiteljicom koja je iz provincije otišla na početku filma.

Često dinamična stanja kamere odražavaju sve naglašeniju turbulentnost zbivanja, a učinkovita uporaba boja i svjetla uspješan je katalizator gledateljeve percepcije prikazanoga i snažnije uživljenosti u građu filma. Stoga je montaža Mathilde Van de Moortel ritmično uobličavanje narativne strukture i nenametljivo vodstvo recepcije, dok je glazba Warrena Ellisa svrhovita u očitovanju emocionalnoga raspona. I ako redateljske postupke Deniz Gamze Erguven označimo više nego dosljednima u nadgradnji scenarističkoga predloška, nužno je reći da ta autorica promišljeno koordinira odnose vanjskih i unutarnjih prostora, a uporabom planova i očišta oblikuje filmsku cjelinu čak i visoko retoričnih vrijednosti. Ne treba pritom zanemariti ni vrhunski rad s mladim glumicama od kojih je tek Elit Iscan (srednja sestra Ece) već imala filmsko iskustvo. Svaka od glumica uspješno održava karaktere tumačenih likova i promjene u njihovim osobnostima i djelovanju, no nema sumnje da je upravo najmlađa Gunes Sensoy ostvarila najbolju izvedu. Ta djevojčica suvereno vlada filmskim prostorom, uvjerljivom mimikom i gestama bez ikakva preglumljivanja odražava bogati psihički sklop tumačenog lika, što pokazuje golem potencijal za buduću glumačku karijeru. Tako igranofilmski prvijenac Deniz Gamze Erguven Mustang postaje barem vrlo dobro, ako već ne i izvrsno, ostvarenje. Djelo je to iznimne emocionalnosti, jasno prikazane priče i vrlo dojmljivo odraženoga društvenoga i humanoga konteksta. Ne griješimo ustvrdimo li da bi Erguven mogla postati važnom europskom filmskom autoricom, jer percipiramo i osebujan svjetonazor kao i uspostavu redateljskoga rukopisa te djelomičnu izgradnju osobnoga filmskoga stila, što zasigurno podcrtava i podatak da je Mustang odabran kao francuski predstavnik u utrci za nagradu Oscar.